translation: MARINA PAVIČIĆ (Women’s Association IZVOR)
Povremeno me upitaju zašto je tako teško izaći iz prostitucije. Trebale su mi godine da napustim prostituciju. Stalno sam se vraćala – a to nije nešto što je vrijedilo samo za mene. Ono što izlazak čini teškim je složenost situacije. Kada sam išla u savjetovalište gdje sam potražila pomoć pri izlasku iz prostitucije rečeno mi je: “Ako to više ne želiš raditi, jednostavno se nemoj više vratiti u bordel!” Ali nije bilo tako jednostavno.
Većina žena u prostituciji ima jako loša iskustva s bilo kakvim predstavnicima vlasti i službenim institucijama. Zapravo, te su institucije možda upravo i razlog zašto su žene u prostituciji. One koje su poput mene naučile koliko je lako provući se kroz “socijalnu mrežu” u Njemačkoj, u našem sistemu socijalne zaštite, znaju gdje ne ići po pomoć.
U mojem slučaju socijalna služba za mladež tvrdila je da sam pobjegla od kuće ne zato što sam bila izložena nasilju u obitelji već zato što “nisam dobila dovoljno džeparca”. Pomoć koju sam dobila jedino zahvaljujući naporima predane socijalne radnice u prihvatnom centru za djevojčice završila je prerano: po navršenih 18 godina ta pomoć prestaje. Nitko nije uzeo u obzir da se radi o vrlo ozbiljnoj situaciji za traumatiziranu odraslu osobu koja nema kontakt s roditeljima, koja nema nikakvu podršku i koja je bez prebijene pare. U centru je bila djevojka koju je otac bio opetovano silovao. Socijalna služba ih je natjerala da sjednu zajedno na razgovor, na “zajedničku konfrontaciju”, da “rasprave”. Otac je sve priznao, ispričao se, a socijalna služba je odlučila: “Eto, ispričao se, neće to više ponoviti, možeš se vratiti doma.” Sasvim sam sigurna da se ta djevojka više nikada neće obratiti službenoj instituciji kada bude trebala pomoć. Svi ti razni uredi, socijalna sigurnost, uredi za studentske pozajmice, centri za nezaposlene/zapošljavanje, centri za stambeno zbrinjavanje – ista priča. “Nije u našoj nadležnosti”, beskrajno odugovlačenje s prijavama, glupe opaske. Studentska referada: “Ako ti roditelji ne žele potpisati prijavnicu mora da si nešto zgriješila. Obično je to krivnja djece. Jesi li ikad pomislila da se ispričaš vlastima?” Ured za stambeno zbrinjavanje: “Vaš zahtjev je u obradi već godinu dana, javit ćemo Vam. Što, ne možete plaćati stanarinu više? Pa, ako više nemate stan ne možete primati potporu za stanovanje pa možemo obustaviti obradu Vašeg zahtjeva.” Poznajem žene u prostituciji koje žele izaći ali ima zavod za zapošljavanje odbija dati financijsku podršku i prijeti tromjesečnom zabranom bilo kakvih podrški ako raskinu “ugovor” s bordelom, s obzirom da su ipak zaposlene. [op.a. U Njemačkoj prostitucija je legalna i kao takva smatra se radnim odnosom]. Druge pokušavaju izaći ali ne dobiju potpunu isplatu sredstava novčane potpore jer se smatra da su i dalje potajno u prostituciji i stoga imaju prihode – potpuno izmišljena suma novca bazirana na fantaziji, a za koju se onda umanjuje isplata novčane naknade. Žene ostaju u prostituciji radi takvih situacija a ne zato što je to “njihov izbor”, već zato što je to zapravo izbor između neželjenih alternativa (gladovanja, postajanja beskućnice ili prostitucije).
Zagovarački i savjetodavni centri koji pružaju podršku pri izlasku iz prostitucije u Njemačkoj obično nisu na strani prostituiranih žena. U Münchenu Mimikry slavi godišnjicu s vlasnicom eskort agencije Stephanie Klee, i tako podržavaju poduzetnike u tom zanatu. Rukovodeća osoba zavoda za zdravstvo u Dresdenu koji također vodi zagovarački centar pojavljuje se kao govornik na javnim događanjima koja zagovaraju i glorificira prostituciju kao odličnu priliku za kupce seksa koji primaju ili ne primaju socijalnu pomoć. Kassandra u Nurembergu tvrdi da je nasilje u prostituciji rijetko i da žene u prostituciji ne bi trebale biti zvane „osobe izložene riziku“ jer ih to stigmatizira i izlaže nasilju. Samo u Njemačkoj više od 70 žena u prostituciji su ubijene otkako je prostitucija legalizirana 2002. Većina zagovaračkih centara govori o Seksualnom radu, ulažu vrijeme u pomaganje pri ulasku u prostituciju umjesto izlasku iz prostitucije (kao Hydra u Berlinu) i tvrde da je najveći problem s kojim se žene u prostituciji suočavaju „stigma“ a ne „rad“. Poznajem žene koje su se obratile za pomoć takvim centrima i kojima je rečeno da problem nije posao već je problem u njima, i zašto se nisu jednostavno re-orijentirale unutar prostitucije? Bi li „eskort“ mogao biti alternativa ili sado-mazo? Obratite se takvim centrima i ne samo da nećete dobiti pomoć već će vas posramiti.
Drugi problem je nedostatak alternativa. Situacija s poslovima u Njemačkoj nije baš bajna. Stvari su otežane osobama koje imaju kaznene evidencije vezane uz prostituciju ili rupe u životopisu koje se ne mogu prikriti niti najboljim pričama. Dodatno, žene koje su godine provele u prostituciji ne mogu pokazati gotovo nikakvo poslovno iskustvo, a ponekad niti razinu obrazovanja. Stoga im se nude poslovi: oni s nepunim radnim vremenom i minimalcem. Osoba koja je napustila prostituciju obično se mora nositi s poremećajima koji iz proizlaze iz proživljene traume, tj. stalni stres. To znači da možda neće moći izdržati na takvim poslovima duže vremena. I ako im stalno iznova nedostaje novca, radiš ono što znaš i možeš raditi, i kreneš nazad „na posao“. Niti jedna žena u prostituciji koju ja poznajem nema samopouzdanja da se prijavi za prikladan i razuman posao.
I onda: trauma. Većine žena u prostituciji imaju PTSP ili tip poremećaja kao kod žrtava mučenja. Pate od poremećaja anksioznosti, manjka samopouzdanja, opsesivno-kompulzivnog ponašanja i sl. (Ja moram kucnuti o drvo kada imama strašne misli, a imam ih često. Kada to nisam u moćnosti učiniti, hvata me panika. Znam kako to ludo djeluje prolaznicima i da je naposljetku besmisleno, ali ne mogu si pomoći.) Kada sam prešla iz bordela u eskort odvikla sam se od napuštanja doma tijekom dana. Nisam mogla smisliti dnevnu svjetlost. Niti mnoštvo ljudi. Netko čije granice su prekršene svaki dan možda ne može ostati među drugima jer njihov unutarnji alarm zvoni za uzbunu: „To je muškarac. Opasnost!“ Ne želim ni pričati o tome kako je biti vani i imati flashback-ove. Noćne more i poremećaji spavanja su iscrpljujući. Gotovo je nemoguće pretvarati se i prijeći u „normalan život“. Osjećaš se „drugačijom“, manje vrijednom, više povrijeđenom. Slomljenom. Ljudi djeluju jezivo, posebno oni „normalni“ jer te natjeraju da vidiš sve ono što ti više nisi: bez briga, bez ozljeda, bez strahova. Cijela. Draga. Dobro raspoložena. – Kako bi izdržala u prostituciji, moraš odijeliti svijest od tijela, distancirati se. Problem je što se ne možeš jednostavno vratiti poslije. Tijelo ostaje odvojeno od tvoje duše, tvoje psihe. Više s ne osjećaš svojom. Trebale su mi godine da shvatim da osjećaj koji nekad imam je zapravo glad. I da to znači da trebaš nešto pojesti. Ili da mi je hladno. I da bih trebala obući nešto toplo. Iscrpljujuće je nanovo učiti što to treba vašem tijelu, osjetiti to, a još je više iscrpljujuće prakticirati „brigu o samome sebi“. Ne tretirati samu sebe kao govno. Spavati kad si umorna – jer ne sjediš u bordelu 24 sata na dan i čekaš iduću mušteriju. Ne mora ti više biti hladno jer ne stojiš na ulici kada je temperatura ispod ništice. Možeš promijeniti situaciju koja ti nanosi bol umjesto da eliminiraš bol – distanciranjem, drogom ili alkoholom – ali trauma ne odlazi tako lagano: navikneš se na nju. Taj se fenomen nazivan „vezanje uz traumu“ (engl. trauma bonding) i razlogom je zašto se pretučene žene vraćaju svojim zlostavljačkim muževima. Traumatske situacije mogu stvoriti ovisnost jer stvaraju masivno otpuštanje adrenalina – a to stvara ovisnost. Dodatno, nasilna situacija je nešto dobro poznato osobama koje su iskusile takvo nasilje kao žene u prostituciji. Naučila sam to od djetinjstva: mjesto gdje se ja bojim, gdje sam povrijeđena, gdje sam degradirana, je mjesto gdje ja pripadam. To je dom. Zato se i danas moram boriti u situacijama kada sam dovedena u opasnost da odlučim protiv te opasnosti i odem. Situacije su grozne ali poznate; znam ih. Situacije u kojima su ljudi fini prema meni, ne viču, ne udaraju, ne zlostavljaju me, su jezive. Odmah se osjećam manje vrijednom. Moja duša mi daje signal: „Nešto tu ne valja. Ovo je strano.“ Prostitucija je kao samo-ozljeđivanje. Ne, prostitucija JE samo-ozljeđivanje.
Ovisnost je još jedna barijera od postojanja. Mnoge se žene u prostituciji otupljuju, s drogom, alkoholom, cigaretama, jer je to jedini način na koji mogu funkcionirati. To stvara svoju vlastitu dinamiku i odmah imate dodatan problem s kojim se morate nositi. Teško je pronaći terapiju za bivšu prostitutku. Treba mnogo vremena i živaca da bi se osiguralo mjesto na terapiji, štoviše mnogi terapeuti, muški i ženski, neće prihvatiti da je prostitucija nasilje. (Jednom ću napisat zaseban tekst o terapiji.)
Poput terapeuta, cijelo društvo ima problem s prepoznavanjem prostitucije kao nečeg što oštećuje, ne samo društvo u cjelini, već i individualne žene u prostituciji. Izaći iz prostitucije kada je dominantan stav da je prostitucija nešto sasvim normalno, nešto što se reklamira na velikim plakatima na glavnim ulicama, čije su reklame poljepljene po taksijima, kada u člancima stalno čitate nazive poput „seksualna radnica“, „osobe koje nude seksualne usluge“, kada se suočavate s tekstovima koji umanjuju ili čak veličaju prostituciju – to ima posljedice po osobu koja pokušava izaći iz prostitucije. Da ni ne govorim o ljudima koji si uzimaju za pravo bivše prostitutke nazivati „prljavim kurvama“, „sponzorušama“, „pohlepnicama“ ili „ništ’ koristi“ – u komentarima ispod članaka u kojima su one progovarale. Izaći iz prostitucije a da vam onda kažu da si „sama si kriva“, da si donijela „loše odluke“ ili da lažeš znači da možeš ostati u prostituciji, jer i tamo te degradiraju.
Iskrivljena slika o sebi i ekstremno nisko samopouzdanje izoliraju većinu žena u prostituciji od ostale okoline. Nakon što su provele godine u takvoj okolini, većina ih poznaje ljude samo iz tog života. To je kao paralelni svijet. Ponekad imate osjećaj da je to „pravi svijet“. Jer nemaš povjerenja u druga ljudska bića, posebno ne u muškarce. Znaš što su sposobni učiniti na tvojem tijelu i stoga znaš što misliš o onoj buržujskoj fasadi o „onima tamo“. Jer mušterije ne paradiraju samo u „podzemlju“, već i „tamo“, u „normalnom svijetu“. Samo što si tamo još posramljena kao (bivša) prostitutka, ne samo do strane muškaraca već i od drugih, dok mušterije nisu posramljene niti ih drže odgovornima. Stoga možeš jednostavno ostati u prostituciji; u usporedbi ovo mjesto se barem čini iskrenim, nasilje u zamjenu za novac, svi znaju što radiš, rade to isto, pravila su poznata kao i mehanizmi.
Niti jedna žena u prostituciji, uključujući Njemice, ne bi bila pod pritiskom da promijeni svoj „klub“ ili napusti bordel. Običaj je da se moraš otkupiti, platiti transfer. Njemačku kolegicu koja je htjela samo nestati iz bordela vlasnik bordela, koji ju je opetovano bio silovao, ju je uhodio cijelu godinu. Razrezao joj je gume na autu, pojavljivao joj se u stanu, prijetio njezinom dečku, prosvijetlio njezine roditelje o načinu na koji je zarađivala novce. Ostavio ju je na miru tek kada mu je platila izlaz 3000€. (Suma koju često nazivaju dug koji je napravila prostitutka. U prijevodu: kazna za kašnjenje, za ne pospremanje sobe, za odbijanje mušterija, kazna za „ne pojavljivanje“, najam sobe koji je unajmila a nije koristila jer nije imala mušterije ili je bila bolesna itd.) Neću ni ulaziti u „partnere“ žena koji zarađuju od njezinog „rada“.
A u svemu ovome nisam uzela u obzir strankinje, koje ne pričaju njemački jezik, koje znaju samo za korumpiranu policiju u svojim zemljama (a i u mojoj zemlji ne izuzimam našu policiju), koje ni u teoriji nemaju pravo na socijalnu pomoć ili zaštitu, koje nemaju zdravstveno osiguranje, ili one koje tjedno premještaju iz grada u grad ili bordela u bordel i niti ne znaju gdje se nalaze.A i da znaju: komu bi se trebale obratiti?
Država Njemačka ne pruža nikakvu pomoć. U potpunosti prepušta financiranje (novog) Zakona o prostituciji općinama gradova i time osigurava da će se mušterije moći nesmetano baviti svojim manje ili više hirovitim poduhvatima. Država ubire porez od tih hirovitih poduhvata i uživa u prihodu. To dovodi u pitanje ima li država ikakvu namjeru spriječiti žene i mlade djevojke da završe u prostituciji ili pomoći im da izađu iz nje. Ne može si to čak ni postaviti kao CILJ.
Huschke Mau,žene koja je preživjela prostituciju i aktivistkinje koja se hvata u koštac s liberalnim idejama prostitucije kao slobodnom izboru žene