October 2017 – Huschke Mau

Francine Sporenda intervjuira Huschke Mau

Huschke Mau je preživjela legalizirani sistem prostitucije u Njemačkoj. U ovom intervjuu fokusira se na zakonske promjene o prostituciji koji su ljetos stupile na snagu u Njemačkoj.

F: Kako pojašnjavate popularnu tvrdnju da je Njemačka postala „bordel Europe“?

Što je po vama, dovelo do toga?

HM: Po mom mišljenju, razlozi leže u proširenju Europske unije s pridruživanjem zemalja Istočne Europe i iznimno velike potražnje za prostitucijom u Njemačkoj. Ovdje svaki dan oko 1,2 milijuna muškaraca posjećuje bordele. Uz to, tu su i naši zakoni. Poticanje prostitucije legalizirano je 2002. godine, tako da više nije protuzakonito biti svodnik ili vlasnik bordela. Svodništvo je kriminalizirano samo ako je “izrabljivačko”, što znači, ako je od žene uzeto više od 50% zarade. Ovo se, međutim, ne odnosi na najam prostorija u bordelima – koji je vrlo visok. Uobičajene cijene iznajmljivanja su od 100 € do 180 € po danu.

Politička Desnica često ne odobravaju prostituciju dok istodobno potajno podržava muško pravo [da kupuju one u prostituciji] i preziru žene zbog toga – dok se politička Ljevica i Zeleni predstavljaju s nekom vrstom trikova: idealiziraju prostituciju kao posao, ponekad čak i kao feministički ili osnažujući. Umjesto da nude alternative za žene ili izlaz i podršku, njihova nastojanja su usmjerena da prostituciju prikažu što je moguće ugodnijom, a to što 89% žena želi napustiti prostituciju, uopće ne uzimaju u obzir.

F:Možete li nam reći nešto o nedavno donesenom Zakonu o zaštiti prostitutki? Što sadržava? Koje su mu negativne, a koje pozitivne strane (ako ih ima uopće) za žene u prostituciji?

HM: „Zakon o zaštiti prostitutki” je stupio na snagu ovog ljeta i sadržava odredbe koje se odnose na vlasnike bordela i prostituirane. Po tom zakonu, vlasnici bordela sada trebaju dozvolu ili licencu, a onima koji su prethodno osuđivani za trgovinu ljudima zabranjeno je otvaranje bordela. Žene u prostituciji se moraju prijaviti i moraju pohađati individualno zdravstveno savjetovanje. Kondomi su sada obavezni za kupce, što je jedina dobra točka ovog zakona. Kupci koji inzistiraju na seksu bez kondoma sada se suočavaju s visokim novčanim kaznama. Odredbe po stranu, politička strategija koja se očituje u ovom zakonu je samo u uklanjanju najstrašnijih ishoda prostitucije u Njemačkoj, kao što je paušal koji je sada zabranjen. Stvarna situacija, kao takva, uopće nije obrađena. Izuzev obveznih kondoma, ne postoje odredbe koji propisuju odgovornost kupaca, a još uvijek postoji ogroman nedostatak podrške za izlaz iz prostitucije i nema pomoći ženama u pronalaženju alternativa.

Zakon ne propisuje minimalnu dobnu granicu od 21 godine – jer se tvrdi da bi to značilo “zabranu struke”. Rezultat toge je da muškarci i nadalje mogu iskorištavati jako mlade djevojke iz najsiromašnijih područja Europe, ovdje – u Njemačkoj. Prisilna prostitucija je teško dokaziva iako su procjene policije da devet od deset žena rade za muškarca iz pozadine.

F: Kažete da su općinske vlasti zadužene za primjenu ovog zakona i da to jamči da neće biti u potpunosti provedena. Možete li objasniti zašto?

HM: Općinske vlasti bi trebale provoditi zakon, ali za to su dodijeljena mizerna sredstva općinama. Gradovi sada moraju stvoriti nova radna mjesta, primjerice u uredima u kojima bi se žene trebale registrirati.Trebamo tumače (op.a. prevoditelje). Trebamo liječnike da obavljaju zdravstveno savjetovanje. No čini se da se država brine samo o tome kako može što više profitirati od prostitucije, a ne ulaže u stvarnu pomoć ženama. Nema dovoljno savjetodavnih centara, nema dovoljno izlazne podrške, a nema ni dovoljne alternative koje žene u prostituciji mogu koristiti ili kojima mogu pristupiti.

F: Možete li objasniti kako legalizacija prostitucije automatski uzrokuje veliku korupciju u policiji, lokalnim vlastima i politici?

HM:To je prije svega svodništvo, vlasnici bordela i muškarci koji kupuju žene profitiraju od legalizacije. Zakonita prostitucija signalizira da je uredu kupiti ženu. Biti kupac nije sramota u Njemačkoj. Naprotiv, muškarac koji je nedavno završio na sudu zbog toga što je gušio ženu je dobio uputu od samog suca da je jednostavno mogao otići u bordel ako uživa u gušenju žena. Nasilje prema određenoj skupini žena normalizira se na taj način. To nije solidarnost.

Mnogi muškarci u Njemačkoj kupuju žene u prostituciji. Neke studije pokazuju da su čak tri od četiri muškarca barem jednom koristili žene u prostituciji. Kada je legalizirana, oni idu, samo tako. Istovremeno, žene u prostituciji se ne dekriminalizira. Ako su uhvaćene u kršenju propisa o prostornom uređenju, budu kažnjene. Kao i u slučaju ako ne plaćaju poreze. To omogućava vlasnicima bordela ili kupcima da ucjenjuju žene. Mnogi političari i policajaci su također kupci. Moj prvi svodnik je bio policajac, a mnogi od njih su bili i kupci. Čak i neki koji su istraživali slučajeve trgovanja ljudima. Nisu imali nikakvih problema s tim. Kao kupci, ti policajci i političari donose odluke koje im služe kao kupcima. A onda povećavaju prihode bordelima, na primjer, velikim bordelima poput Pashe u Kölnu. Niti jedan političar to ne želi pokvariti.

Možete li nam reći nešto o mega bordelima / lancima bordela u Njemačkoj? Kako su zlostavljanja prostituiranih žena u tim bordelima vjerojatno puno gora, nego u bilo kojoj drugoj vrsti prostitucije (“sve što možete zajebavati”, bande bande, sustavi nadzora itd.) Tko je vlasnik tih lanaca brotela?

HM: Ovdje imamo mega bordele – dvije vrste. Tamo gdje se kupci i žene susreću i odlučuju otići u sobu i one u kojima muškarci koji kupuju žene prolaze kroz hodnike i odabiru ženu koja sjedi ispred svoje sobe. “Zakon o zaštiti prostitutki” iz 2017. zabranjuje paušale ili druge paušalne ponude koje određuju vlasnici bordela, kao i grupnjake. No, ono što vidimo je da mega bordeli opstaju dok se manji, kao i stanovi koji su u funkciji bordela, zatvaraju.

Legalizacija je pretvorila svodnike i trgovce ljudima u respektabilne poduzetnike. Spomenuli ste prije slučaj “princa” von Sachsen Anhalt, koji je uložio u bordele. Ovi “poslovni ljudi” sada mogu otvoreno objavljivati oglase za zapošljavanje novihžena u prostituciji, reklame za bordele mogu se vidjeti posvuda. Možete li nam nešto više reći o ovoj “normalizaciji” svodništva i prostitucije, kao i utjecaju na njemačko društvo i položaj žena?

Time što vlasnici bordela sudjeluju u TV emisijama ili pak vode vlastite televizijske programe, prihvaća se kupovina žena na jednoj novoj razini u našem društvu. Biti vlasnik bordela, upravljati njime ili biti kupac, naprosto nije više viđeno kao nešto loše u Njemačkoj. No, to međutim, ne dovodi i do rasprostranjenog prihvaćanja žena u prostituciji. I nadalje su smatrane šljamom. Ponuda seksa se i dalje smatra moralnom sumnjom, dok je kupovina seksa postala savršeno normalna usluga. Simpatije su jasno usmjerene na kupce i vlasnike bordela i to je ono što nam je legalizacija donijela. Posljedično, muško nasilje prema ženama se normaliziralo. Morala sam si dozvoliti da budem ispravljana od strane poznanika koji nisu znali da sam bila prostituirana žena, samo zato što je to sada „posve normalna usluga“.

Istodobno, normalizacija prostitucije ima dalekosežne učinke na način na koji društvo razumije (ili ne razumije) druge oblike seksualnog nasilja protiv žena. Sada imamo situaciju u kojoj žene koje žele prijaviti silovanje napadaju optužbom za klevetu u slučajevima kada počinitelj ne može biti osuđen zbog nedostatka dokaza. Ne vidim ovo kao slučajnost.

F: Možete li nam reći o “sindikatima seksualnih radnica” i pro prostitucijskom lobiju u Njemačkoj? Tko su ovi ljudi? Koliko se stvarno prostituiranih žena nalazi u tim grupama? Tko ih financira?

HM: Ovdje je BSD (Berufsverband Sexueller Dienstleistungen), „Specijalizirana udruga za pružanje seksualnih usluga“. To je udruženje vlasnika bordela koje političari konzultiraju o svim pitanjima vezanim za prostituciju, unatoč tome što su samo poduzetici.

Zatim tu je i BESD (Berufsverband erotische und sexuelle Dienstleistungen), “Specijalizirana udruga za erotske i seksualne usluge”, koja se promovira kao svojevrsni sindikat za “seksualne radnice”, ali oni koji javno govore obično su domine (dominatrixes) ili vode studije za njih, ili iznajmljuju sobe,radi čegu stvarno spadaju među poduzetnike. Udruga ne otkriva koliko im se članova pridružilo.

HYDRA, savjetovalište i ZAGOVARAČKI centar u Berlinu, otvoreno se bavi olakšavanjem i savjetovanjem za ulazak u prostituciju.

F:Kažete da organizacije koje zagovaraju “seksualni rad” ne samo da su potpuno beskorisne u pomoći ženama da napuste prostituciju, nego da ih zapravo pokušavaju zadržati u prostituciji ili čak uvući nove u nju. Možete li nam reći nešto o tim organizacijama?

HM: Ove su organizacije zbog političkog pritiska počele govoriti da podržavaju izlazne usluge, jer prema njima nije svaka žena prikladna za ovaj “posao”, ali oni ne nude ništa. Umjesto izlazne podrške, imamo zagovaranja i savjetodavne centre, ali njih je malo i s velikim razmakom – postoje cijela područja, ili države, na području Njemačke koji ih uopće nemaju – i većina njih su za “seksualni rad”. Zalažu se da prostituirane žene ne budu viđene kao rizična skupina usprkos femicidu, veoma prisutnom u prostituciji, zato što smatraju da riskiraju sa stigmatizacijom. Osim toga, čula sam za slučajeve u kojima je prostituiranim ženama koje su htjele izaći, rečeno da jednostavno mogu prilagoditi svoje karijere i raditi kao domine umjesto eskorta. Naravno, to nije neka pomoć.

F: Kako se može reći da je država Njemačka najveći svodnik (porezi i sl.)?

HM: Mnogi od tih zagovaračkih centara primaju javna ili državna sredstva. Ako žene nisu podržane z aizlaz iz prostitucije, već u “boljem uspjehu u seksu”, mnoge ostaju u prostituciji iako to nije ono što žele. Država profitira od toga, jer te žene i dalje plaćaju poreze. Neke žene plaćaju do 30 € poreza dnevno, tzv. “Vergnuegungssteuer” ili “porez za uživanje”, što je skroz cinično, jer nijedna žena koju poznajem nema nikakav užitak u prostituciji. Troškovi s kojima se žene u prostituciji suočavaju ovih dana su ogromni: 100 do 180 € po danu za sobu u bordelu (plaćaju vlasniku bordela), poreze (plaćaju državi) i veliki dio svodniku.

F: Vidjela sam da su njemački bordeli sada ocijenjeni kao hoteli. Je li to točno?

HM: BSD, udruga vlasnika bordela, uvela je “pečat kvalitete” koja se dodjeljuje bordelima. Kaže se da u tim bordelima sve žene rade dobrovoljno i samostalno i da tu navodno nema zločina. Pečat je, naravno, potpuno beskoristan. Klub vlasnika bordela dodjeljuje „pečate kvalitete“ bordelima. Koliko to može biti nepristrano ili objektivno?

Ta udruga je čak priznala da je riječ o novoj marketinškoj strategiji koja će privući muškarce koji kupuju žene i koji se više ne trebaju brinuti da će naići na ženu koja je prisiljena biti tamo. U stvari, većinu kupaca to uopće ne zabrinjava. Oni čak mogu i uživati u prisilnoj prostituciji jer tako mogu lakše zlostavljati žene kojima su određene manje granice i koje ne smiju odbiti mnoge seksualne prakse ili njihove zahtjeve, itd. Pečat je usmjeren na određenu skupinu kupaca, onih “etički korektnih”, onih kojima je sada omogućeno da posjećuju bordel bez ikakvih smetnji.

S engleskog prevela: Nikolina Zec

Nordic Model Now https://nordicmodelnow.org/2017/10/17/francine-sporenda-interviews-huschke-mau/

Više o Huschke Mau, na http://huschkemau.de/

Ovaj članak je u originalu objavljen na francuskom http://revolutionfeministe.wordpress.com/2017/10/16/bordel-de-leurope-quand-la-legalisation-gangrene-lallemagne/

Što čini izlazak iz prostitucije tako teškim?

translation: MARINA PAVIČIĆ (Women’s Association IZVOR)

Povremeno me upitaju zašto je tako teško izaći iz prostitucije. Trebale su mi godine da napustim prostituciju. Stalno sam se vraćala – a to nije nešto što je vrijedilo samo za mene. Ono što izlazak čini teškim je složenost situacije. Kada sam išla u savjetovalište gdje sam potražila pomoć pri izlasku iz prostitucije rečeno mi je: “Ako to više ne želiš raditi, jednostavno se nemoj više vratiti u bordel!” Ali nije bilo tako jednostavno.

Većina žena u prostituciji ima jako loša iskustva s bilo kakvim predstavnicima vlasti i službenim institucijama. Zapravo, te su institucije možda upravo i razlog zašto su žene u prostituciji. One koje su poput mene naučile koliko je lako provući se kroz “socijalnu mrežu” u Njemačkoj, u našem sistemu socijalne zaštite, znaju gdje ne ići po pomoć.

U mojem slučaju socijalna služba za mladež tvrdila je da sam pobjegla od kuće ne zato što sam bila izložena nasilju u obitelji već zato što “nisam dobila dovoljno džeparca”. Pomoć koju sam dobila jedino zahvaljujući naporima predane socijalne radnice u prihvatnom centru za djevojčice završila je prerano: po navršenih 18 godina ta pomoć prestaje. Nitko nije uzeo u obzir da se radi o vrlo ozbiljnoj situaciji za traumatiziranu odraslu osobu koja nema kontakt s roditeljima, koja nema nikakvu podršku i koja je bez prebijene pare. U centru je bila djevojka koju je otac bio opetovano silovao. Socijalna služba ih je natjerala da sjednu zajedno na razgovor, na “zajedničku konfrontaciju”, da “rasprave”. Otac je sve priznao, ispričao se, a socijalna služba je odlučila: “Eto, ispričao se, neće to više ponoviti, možeš se vratiti doma.” Sasvim sam sigurna da se ta djevojka više nikada neće obratiti službenoj instituciji kada bude trebala pomoć. Svi ti razni uredi, socijalna sigurnost, uredi za studentske pozajmice, centri za nezaposlene/zapošljavanje, centri za stambeno zbrinjavanje – ista priča. “Nije u našoj nadležnosti”, beskrajno odugovlačenje s prijavama, glupe opaske. Studentska referada: “Ako ti roditelji ne žele potpisati prijavnicu mora da si nešto zgriješila. Obično je to krivnja djece. Jesi li ikad pomislila da se ispričaš vlastima?” Ured za stambeno zbrinjavanje: “Vaš zahtjev je u obradi već godinu dana, javit ćemo Vam. Što, ne možete plaćati stanarinu više? Pa, ako više nemate stan ne možete primati potporu za stanovanje pa možemo obustaviti obradu Vašeg zahtjeva.” Poznajem žene u prostituciji koje žele izaći ali ima zavod za zapošljavanje odbija dati financijsku podršku i prijeti tromjesečnom zabranom bilo kakvih podrški ako raskinu “ugovor” s bordelom, s obzirom da su ipak zaposlene. [op.a. U Njemačkoj prostitucija je legalna i kao takva smatra se radnim odnosom]. Druge pokušavaju izaći ali ne dobiju potpunu isplatu sredstava novčane potpore jer se smatra da su i dalje potajno u prostituciji i stoga imaju prihode – potpuno izmišljena suma novca bazirana na fantaziji, a za koju se onda umanjuje isplata novčane naknade. Žene ostaju u prostituciji radi takvih situacija a ne zato što je to “njihov izbor”, već zato što je to zapravo izbor između neželjenih alternativa (gladovanja, postajanja beskućnice ili prostitucije).

Zagovarački i savjetodavni centri koji pružaju podršku pri izlasku iz prostitucije u Njemačkoj obično nisu na strani prostituiranih žena. U Münchenu Mimikry slavi godišnjicu s vlasnicom eskort agencije Stephanie Klee, i tako podržavaju poduzetnike u tom zanatu. Rukovodeća osoba zavoda za zdravstvo u Dresdenu koji također vodi zagovarački centar pojavljuje se kao govornik na javnim događanjima koja zagovaraju i glorificira prostituciju kao odličnu priliku za kupce seksa koji primaju ili ne primaju socijalnu pomoć. Kassandra u Nurembergu tvrdi da je nasilje u prostituciji rijetko i da žene u prostituciji ne bi trebale biti zvane „osobe izložene riziku“ jer ih to stigmatizira i izlaže nasilju. Samo u Njemačkoj više od 70 žena u prostituciji su ubijene otkako je prostitucija legalizirana 2002. Većina zagovaračkih centara govori o Seksualnom radu, ulažu vrijeme u pomaganje pri ulasku u prostituciju umjesto izlasku iz prostitucije (kao Hydra u Berlinu) i tvrde da je najveći problem s kojim se žene u prostituciji suočavaju „stigma“ a ne „rad“. Poznajem žene koje su se obratile za pomoć takvim centrima i kojima je rečeno da problem nije posao već je problem u njima, i zašto se nisu jednostavno re-orijentirale unutar prostitucije? Bi li „eskort“ mogao biti alternativa ili sado-mazo? Obratite se takvim centrima i ne samo da nećete dobiti pomoć već će vas posramiti.

Drugi problem je nedostatak alternativa. Situacija s poslovima u Njemačkoj nije baš bajna. Stvari su otežane osobama koje imaju kaznene evidencije vezane uz prostituciju ili rupe u životopisu koje se ne mogu prikriti niti najboljim pričama. Dodatno, žene koje su godine provele u prostituciji ne mogu pokazati gotovo nikakvo poslovno iskustvo, a ponekad niti razinu obrazovanja. Stoga im se nude poslovi: oni s nepunim radnim vremenom i minimalcem. Osoba koja je napustila prostituciju obično se mora nositi s poremećajima koji iz proizlaze iz proživljene traume, tj. stalni stres. To znači da možda neće moći izdržati na takvim poslovima duže vremena. I ako im stalno iznova nedostaje novca, radiš ono što znaš i možeš raditi, i kreneš nazad „na posao“. Niti jedna žena u prostituciji koju ja poznajem nema samopouzdanja da se prijavi za prikladan i razuman posao.

I onda: trauma. Većine žena u prostituciji imaju PTSP ili tip poremećaja kao kod žrtava mučenja. Pate od poremećaja anksioznosti, manjka samopouzdanja, opsesivno-kompulzivnog ponašanja i sl. (Ja moram kucnuti o drvo kada imama strašne misli, a imam ih često. Kada to nisam u moćnosti učiniti, hvata me panika. Znam kako to ludo djeluje prolaznicima i da je naposljetku besmisleno, ali ne mogu si pomoći.) Kada sam prešla iz bordela u eskort odvikla sam se od napuštanja doma tijekom dana. Nisam mogla smisliti dnevnu svjetlost. Niti mnoštvo ljudi. Netko čije granice su prekršene svaki dan možda ne može ostati među drugima jer njihov unutarnji alarm zvoni za uzbunu: „To je muškarac. Opasnost!“ Ne želim ni pričati o tome kako je biti vani i imati flashback-ove. Noćne more i poremećaji spavanja su iscrpljujući. Gotovo je nemoguće pretvarati se i prijeći u „normalan život“. Osjećaš se „drugačijom“, manje vrijednom, više povrijeđenom. Slomljenom. Ljudi djeluju jezivo, posebno oni „normalni“ jer te natjeraju da vidiš sve ono što ti više nisi: bez briga, bez ozljeda, bez strahova. Cijela. Draga. Dobro raspoložena. – Kako bi izdržala u prostituciji, moraš odijeliti svijest od tijela, distancirati se. Problem je što se ne možeš jednostavno vratiti poslije. Tijelo ostaje odvojeno od tvoje duše, tvoje psihe. Više s ne osjećaš svojom. Trebale su mi godine da shvatim da osjećaj koji nekad imam je zapravo glad. I da to znači da trebaš nešto pojesti. Ili da mi je hladno. I da bih trebala obući nešto toplo. Iscrpljujuće je nanovo učiti što to treba vašem tijelu, osjetiti to, a još je više iscrpljujuće prakticirati „brigu o samome sebi“. Ne tretirati samu sebe kao govno. Spavati kad si umorna – jer ne sjediš u bordelu 24 sata na dan i čekaš iduću mušteriju. Ne mora ti više biti hladno jer ne stojiš na ulici kada je temperatura ispod ništice. Možeš promijeniti situaciju koja ti nanosi bol umjesto da eliminiraš bol – distanciranjem, drogom ili alkoholom – ali trauma ne odlazi tako lagano: navikneš se na nju. Taj se fenomen nazivan „vezanje uz traumu“ (engl. trauma bonding) i razlogom je zašto se pretučene žene vraćaju svojim zlostavljačkim muževima. Traumatske situacije mogu stvoriti ovisnost jer stvaraju masivno otpuštanje adrenalina – a to stvara ovisnost. Dodatno, nasilna situacija je nešto dobro poznato osobama koje su iskusile takvo nasilje kao žene u prostituciji. Naučila sam to od djetinjstva: mjesto gdje se ja bojim, gdje sam povrijeđena, gdje sam degradirana, je mjesto gdje ja pripadam. To je dom. Zato se i danas moram boriti u situacijama kada sam dovedena u opasnost da odlučim protiv te opasnosti i odem. Situacije su grozne ali poznate; znam ih. Situacije u kojima su ljudi fini prema meni, ne viču, ne udaraju, ne zlostavljaju me, su jezive. Odmah se osjećam manje vrijednom. Moja duša mi daje signal: „Nešto tu ne valja. Ovo je strano.“ Prostitucija je kao samo-ozljeđivanje. Ne, prostitucija JE samo-ozljeđivanje.

Ovisnost je još jedna barijera od postojanja. Mnoge se žene u prostituciji otupljuju, s drogom, alkoholom, cigaretama, jer je to jedini način na koji mogu funkcionirati. To stvara svoju vlastitu dinamiku i odmah imate dodatan problem s kojim se morate nositi. Teško je pronaći terapiju za bivšu prostitutku. Treba mnogo vremena i živaca da bi se osiguralo mjesto na terapiji, štoviše mnogi terapeuti, muški i ženski, neće prihvatiti da je prostitucija nasilje. (Jednom ću napisat zaseban tekst o terapiji.)

Poput terapeuta, cijelo društvo ima problem s prepoznavanjem prostitucije kao nečeg što oštećuje, ne samo društvo u cjelini, već i individualne žene u prostituciji. Izaći iz prostitucije kada je dominantan stav da je prostitucija nešto sasvim normalno, nešto što se reklamira na velikim plakatima na glavnim ulicama, čije su reklame poljepljene po taksijima, kada u člancima stalno čitate nazive poput „seksualna radnica“, „osobe koje nude seksualne usluge“, kada se suočavate s tekstovima koji umanjuju ili čak veličaju prostituciju – to ima posljedice po osobu koja pokušava izaći iz prostitucije. Da ni ne govorim o ljudima koji si uzimaju za pravo bivše prostitutke nazivati „prljavim kurvama“, „sponzorušama“, „pohlepnicama“ ili „ništ’ koristi“ – u komentarima ispod članaka u kojima su one progovarale. Izaći iz prostitucije a da vam onda kažu da si „sama si kriva“, da si donijela „loše odluke“ ili da lažeš znači da možeš ostati u prostituciji, jer i tamo te degradiraju.

Iskrivljena slika o sebi i ekstremno nisko samopouzdanje izoliraju većinu žena u prostituciji od ostale okoline. Nakon što su provele godine u takvoj okolini, većina ih poznaje ljude samo iz tog života. To je kao paralelni svijet. Ponekad imate osjećaj da je to „pravi svijet“. Jer nemaš povjerenja u druga ljudska bića, posebno ne u muškarce. Znaš što su sposobni učiniti na tvojem tijelu i stoga znaš što misliš o onoj buržujskoj fasadi o „onima tamo“. Jer mušterije ne paradiraju samo u „podzemlju“, već i „tamo“, u „normalnom svijetu“. Samo što si tamo još posramljena kao (bivša) prostitutka, ne samo do strane muškaraca već i od drugih, dok mušterije nisu posramljene niti ih drže odgovornima. Stoga možeš jednostavno ostati u prostituciji; u usporedbi ovo mjesto se barem čini iskrenim, nasilje u zamjenu za novac, svi znaju što radiš, rade to isto, pravila su poznata kao i mehanizmi.

Niti jedna žena u prostituciji, uključujući Njemice, ne bi bila pod pritiskom da promijeni svoj „klub“ ili napusti bordel. Običaj je da se moraš otkupiti, platiti transfer. Njemačku kolegicu koja je htjela samo nestati iz bordela vlasnik bordela, koji ju je opetovano bio silovao, ju je uhodio cijelu godinu. Razrezao joj je gume na autu, pojavljivao joj se u stanu, prijetio njezinom dečku, prosvijetlio njezine roditelje o načinu na koji je zarađivala novce. Ostavio ju je na miru tek kada mu je platila izlaz 3000€. (Suma koju često nazivaju dug koji je napravila prostitutka. U prijevodu: kazna za kašnjenje, za ne pospremanje sobe, za odbijanje mušterija, kazna za „ne pojavljivanje“, najam sobe koji je unajmila a nije koristila jer nije imala mušterije ili je bila bolesna itd.) Neću ni ulaziti u „partnere“ žena koji zarađuju od njezinog „rada“.

A u svemu ovome nisam uzela u obzir strankinje, koje ne pričaju njemački jezik, koje znaju samo za korumpiranu policiju u svojim zemljama (a i u mojoj zemlji ne izuzimam našu policiju), koje ni u teoriji nemaju pravo na socijalnu pomoć ili zaštitu, koje nemaju zdravstveno osiguranje, ili one koje tjedno premještaju iz grada u grad ili bordela u bordel i niti ne znaju gdje se nalaze.A i da znaju: komu bi se trebale obratiti?

Država Njemačka ne pruža nikakvu pomoć. U potpunosti prepušta financiranje (novog) Zakona o prostituciji općinama gradova i time osigurava da će se mušterije moći nesmetano baviti svojim manje ili više hirovitim poduhvatima. Država ubire porez od tih hirovitih poduhvata i uživa u prihodu. To dovodi u pitanje ima li država ikakvu namjeru spriječiti žene i mlade djevojke da završe u prostituciji ili pomoći im da izađu iz nje. Ne može si to čak ni postaviti kao CILJ.

Huschke Mau,žene koja je preživjela prostituciju i aktivistkinje koja se hvata u koštac s liberalnim idejama prostitucije kao slobodnom izboru žene